Ponekad promakne to prešućeno razočaranje,
izgrebe iz sjećanja svako staro kajanje.
Iz dubine odjekne jedna rečenica mala,
u grlu zapne istina što je u zaborav pala.

Ona kaže da me zapravo nikad nije znala,
i nema žaljenja, jer ni ona ga nije dala.
Možda bi drhtala noću, budna od straha,
ne želim biti lijek za nju do zadnjeg daha.

I ona s neta stalno zove, mir mi kvari,
o svom slomljenom životu stalno davi o stvari.
Nikad nisam znao objasniti ženi toj,
da mi je samom dobro i da ne želim biti tvoj.


































































usvojeno nahoče